Unaprijed postavljeni ciljevi velika su motivacija sportašima. Ovisno o afinitetima pojedinca, oni se postavljaju periodično, godišnje, mjesečno, a možda i na tjednoj razini. Pri svakom cilju osoba mora biti realna jer nas često preambiciozni korak zapravo sputava u napretku.
Korak po korak
Ići korak po korak ponekad nije jednostavno, osobito na početku, jer početni koraci napretka mogu biti vrlo maleni. Međutim, to je naša stvarnost i bolje je ići malenim i sigurnim koracima unaprijed, nego postavljati ljestvicu toliko visoko da nema šanse da je dostignemo.
Najambiciozniji karakteri su ponekada i najmanje realni jer se uspoređuju sa najboljim konkurentima. Slažem se da se trebamo ugledati na najbolje u svojem sportu, ali trebamo biti oprezni kada pokušavamo preuzeti i njihove određene metode treniranja. Najčešće ćemo na internetu, TV-u ili pak u nekom časopisu naići na najviše trenutke njihovih dostignuća. Vidjeti ćemo da žestoko treniraju i redovito postavljaju sjajne rezultate. Međutim, rijetko vidimo proces njihova razvoja tj. način na koji su došli do tog stupnja gdje trenutno pobjeđuju. Preuzimamo od njih metode treninga i mislimo da će se te metode identično odraziti i na nama.
Vrlo je bitno imati na umu da smo jedinstveni. Nečiji trening trčanja od 12 km s fartlekom 3:50 min / km ne može značiti da će isto djelovati na nas. Nama će možda takav trening rezultirati oporavkom od minimum 36 – 40 sati, dok je za njega / nju takav konkretan trening neka vrsta početnog uzleta u jednom od mikrociklusa. Postavimo ljestvicu dovoljno visoko tj. nisko za sebe, nemojmo pokušati imitirati tuđe faze napretka jer to je nemoguće.
Natjecati se sa drugima, ali uspoređivati se sa samim sobom
Na sportskim natjecanjima sudjelujemo kako bi oplodili prethodni trud i zalaganje te stekli veliko zadovoljstvo završetkom tog procesa. Onaj osjećaj endorfina nakon odlično odrađene utrke ostaje dugo u nama, ponos je na puno većoj razini, a osjećaj zadovoljstva kao da nikada neće prestati.
Vrlo je bitno, bez obzira na konačni rezultat, da se ne previše ne uspoređujemo sa drugima. Čak ni tih par minuta ili sati utrke / natjecanja nismo imali iste osjećaje, a kamoli životnu situaciju posljednje tjedne i mjesece priprema (privatne okolnosti, obiteljski razlozi, potencijalne ozljede, manjak vremena).
Natjecanje nas motivira da pružimo sve najbolje od sebe u tom trenutku. Neovisno o trenutnoj fazi utreniranosti, takvo iskustvo pomaže nam u daljnjem razvoju.
Strah od neuspjeha i uzaludna opravdanja
Iako ‘neuspjeh’ ima negativnu konotaciju, u amaterskom i profesionalnom sportu on se zapravo rijetko dešava. Ono što se zapravo desi jest neispunjavanje planova po očekivanom. Imajmo na umu, neka iskustva (neki ih nazivaju neuspjehom) nam nitko ne može platiti. Možemo slušati druge i zaista ih pokušati razumjeti, ali tek kada sami iskusimo nešto, tek tada zaista razumijemo poantu.
‘Neuspjeh’ nije ne uspjeti. ‘Neuspjeh’ je zapravo ne naučiti iz toga što smo doživjeli. Nitko ne voli opravdanja, osobito ne ona uzaludna. Opravdavati se da te boli jako noga, da nisi dovoljno u treningu posljednji period, da imaš problema sa bilo čime nije rješenje. Zasigurno svi možemo u svakom trenutku pronaći određeno opravdanje kako bi skinuli teret sa potencijalnog ‘neuspjeha’.
Poštovanje se ne stječe uzaludnim opravdanjima, osobito ne pri učenju mlađih generacija. Cijenjena je osoba koja ima snagu karaktera tolerirati činjenicu da nije bila na vrhuncu u datom trenutku. Imajmo na umu da poricanjem inferiornosti gubimo priliku da napredujemo. Ono što kolege sportaši i mlađe generacije cijene jest kada analiziramo svoje nedostatke kako bi ih u budućnosti mogli ispraviti. Narcisoidnost nam u tome odmaže. ‘Neuspjeh’ tada očito postaje neuspjeh zato jer nismo usredotočeni na napredak svojih vještina te priliku da proživljeno iskustvo usmjerimo ka vlastitom prosperitetu.
Pritisak zbog previsokih ciljeva
Nekima je mnogo lakše ako svoje ciljeve i predviđene rezultate izgovore na glas ili ih pak napišu na nekoj socijalnoj mreži; na taj način osim što druge možda pokušavaju fascinirati, stvaraju i sebi jednu vrstu obveze i dodatnog motiva. Ukoliko je takav cilj nerealan, ponekad će uslijediti manjak motivacije, ali i osjećaj opravdanja prema okolini. Iznimno je bitno ostati realan u svakom pogledu jer previsoki ciljevi nam nerijetko stvaraju negativan pritisak.
Ne birati utrke (konkurenciju) već birati iskustva
Zdrava konkurencija čini sportaša boljim. Uspoređivati se sa trenutno boljima motivira nas da možda prilagodimo svoj trenutni pristup treningu, a sve sa ciljem da budemo bolji u per4mansu. Ukomponirajmo svaku utrku sukladno vlastitim ambicijama / ciljevima jer jedino tako ćemo se kompletno razvijati. Nemojmo se bojati što će drugi misliti o nama. To je naše iskustvo koje pokušavamo iskoristiti ne samo za napredak u sportu, već i za razvoj u životu.
Temeljiti daljnje ciljeve na doživljenom iskustvu (učiti iz prethodnih iskustava)
Neovisno o tome da li smo postavljali realne ili nerealne ciljeve, u budućnosti bi trebali naučiti mnogo iz prethodnih iskustava. Na jednom od olimpijskih triatlona u Sloveniji pristupio mi je iskusni triatlonac i rekao da nije jako utreniran, ali da je došao jer jako voli tu utrku. Međutim, rekao je i da misli odraditi to na bazi iskustva. Tada ga nisam razumio jer mi nije bilo jasno kako možeš odraditi olimpijski triatlon na iskustvu…to je zahtjevna utrka.
Ono što je mislio jest zapravo bilo ne nervirati se oko konačnog plasmana i ishoda. Njegov je cilj bio prisustvo i još jedno kvalitetno iskustvo. Na plivanju je krenuo vrlo lagano, na bicikli je držao ozbiljan tempo i na kraju je na trčanju držao ugodan ritam. Nisam uhvatio koji je stigao na kraju, ali siguran sam da je ispunio svoja očekivanja.
Biti sretan i uživati u procesu
U žustrom i dinamičnom svijetu u kojem živimo, ponekad ne shvaćamo da smo konstantno u određenom procesu razvijanja. Naše pripreme za utrke i naši konstantni treninzi podrazumijevaju isto tako neprestano učenje; ne samo o vlastitim psihofizičkim naporima i okvirnom potencijalu, nego i mogućnostima osobnog napretka u životu. Upravo zbog toga bitno je ponekada zapisivati detalje, bilježiti osobni dnevnik treniranja, proučavati male (možda u tom trenutku nebitne) stvari. Biti dio jednog procesa, da li samostalno ili kao dio timskog rada, iznimno je bitno. Konstantno smo u procesu stvaranja vlastitog napretka; kroz sport i treninge primjer smo mlađim generacijama kako se ponašati u teškim trenucima i kako svaku situaciju primijeniti u ostalim sferama života koje se ne moraju ticati izravno sporta.
Ako nam određena utrka ili pak rezultat ne budu kako treba, to ne znači da iskustvo nije pozitivno. Koliko god mi šutjeli o tome, svako nas iskustvo obogaćuje. Doživljenim iskustvom i proživljenim događajima nikada nismo nazadovali. Analizirajmo, proučimo, shvatimo, prilagodimo, primijenimo.
Učimo iz tuđih iskustava, razgovarajmo, komentirajmo, otkrijmo, povežimo
Tuđa iskustva nam itekako mogu pomoći ne samo u postavljanju vlastitih, već i u ostvarenju upravo tako postavljenih (realnih) ciljeva. Nečije iskustvo u prehrani tijekom utrke može nam itekako pomoći u našem naumu. Nečija metodologija rada i balansiranje teških treninga sa životnim obvezama može nam biti dobra nit vodilja.
O okolnostima koje nas čekaju itekako možemo naučiti od svojih kolega. Međutim, vrlo je bitno da se interesiramo te da unaprijed pokušamo percipirati određeno iskustvo. Utemeljen pristup bilo kakvim nepredvidivim okolnostima uvijek će nam dati veće šanse za uspjeh. Vrlo je bitno da pokušamo naučiti iz tuđih iskustava, njihovih sjajnih postignuća i potencijalnih pogrešaka, ali i da ne doživljavamo njihove granice i njihove pogreške kao nužno svoje.
Imajmo na umu da nam drugi mogu dati smjernice i savjete, ali mi biramo put. Mi kreiramo stupnjeve napretka jer najbolje poznajemo vlastite sposobnosti. To je pravo realno razmišljanje koje nas proživljenim iskustvom i obogaćuje.
ZAKLJUČNO
Činjenica je da nema prečice do prvog / drugog / trećeg mjesta. Nijedno sportsko postignuće nije darovano, već je rezultat vlastitog periodičnog razvoja koji je temeljen na proučavanju nedostataka i kreiranju vrlo realnih koraka u procesu napretka. Nemojmo se zavaravati nerealnim ciljevima. Kvalitativni pomak je odraz vlastite percepcije dostizanja uspjeha, a podrazumijeva proučavanje vlastitih slabosti i vlastitih prednosti.Način kako doživljavamo utrke i natjecanja također se očituju na privatnoj razini. Oni su odraz našeg karaktera i metoda pristupanja svakodnevnim problemima. Realno postavljanje ciljeva u sportu podrazumijeva i realno shvaćanje života općenito. Jedinstveni smo u svakom pogledu te je sukladno tome poželjno pristupiti i ciljevima.
