Sportaši imaju mnoge vrline. Po mojem mišljenju najbitnija je definitivno upornost, ali ne ‘onaj’ pojam koji vam trenutno pada na pamet. Ne mislim na redovitost dolaska na treninge i ponavljanje istih vježbi i iste rutine stotine, tisuće ili pak stotine tisuća puta kroz određeno vremensko razdoblje. Ovdje mislim na upornost u neprestanoj vizualizaciji najpogodnijih metoda treniranja, a sve sa ciljem vlastitog napretka. Također, na identifikaciju potencijalnih problema i uviđanje konkretnog pristupa kojim najbolje možemo tome doskočiti, te ujedno i napredovati.
Nečija formula uspjeha nije rješenje za apsolutno svih i zato opet želim naglasiti da trenažni proces nije prepisivanje. Nešto što funkcionira kod mene ne znači da mora funkcionirati kod bilo koga drugoga jer nas genetski kod od samog rođenja predodređuje da budemo jedinstveni.
Upornost u razmišljanju
Ovo je ključ. Kod trenažnog procesa jako je bitno razmišljati o metodologiji pristupa. Krucijalno je da treniranje bude progresivno, a na način da si definiramo neke zacrtane ciljeve. Takvi ciljevi najčešće su kratkoročni (priprema za neko konkretno natjecanje; ulazak u viši rang natjecanja; skupljanje određenih bodova u nekom poretku), ali definitivno utječu i nadovezuju se na dugoročne.
Dugoročni ciljevi nisu imaginarni, ali isto tako ih nije pametno nasilno primicati. Ovaj pristup je itekako vidljiv kod dugoprugaških trkača, pogotovo u trail trčanju. Obzirom da su ultra trail discipline trenutno veoma popularne, privlače mnoge (nove) trkače, a rezultat je iznenadni veliki obujam treninga koji često rezultira ozljedom tj. prisilnom pauzom. Ovo ne napominjem sa ciljem da okrenem temu, već iz razloga što se preslikavanje nečijeg pristupa uzima zdravo za gotovo. Vlastito razmišljanje i vlastita percepcija najboljeg pristupa često je izostavljena iz bilo kakve računice i ovome se zasigurno može pametnije pristupiti.
Trening program je potrebno mijenjati s vremena na vrijeme. Na ovaj se način itekako prilagođavamo jednoj novoj i (za tijelo i um) nepoznatoj metodologiji, ali ona nas dugoročno unapređuje. Naime, zamislite da se bavite nogometom već 30 (trideset) godina i da isto toliko godina imate iste uigravane akcije iz kornera, a sve te akcije ste apsolvirali u samo jednoj godini. To bi praktički značilo da jednu godinu kreativnog pristupa ponavljate punih trideset godina. Nogomet je daleko napredovao u tako dugom razdoblju.
Razmišljajte na način da redovito osluškujete reakcije svojeg tijela i sukladno njima umijete prilagoditi pristup treningu….kako na periodičnoj razini, tako i na onoj nešto kraćoj (tjednoj ili pak dnevnoj). Naše je tijelo stvoreno da se prilagođava novim izazovima, ali i da traži najbolji protok informacija. Sve moguće prilagodbe tijelo pretvori u viši nivo utreniranosti i zato je prijeko potrebno raditi na konstruktivnim metodama. Ako prestanemo razmišljati o tome što radimo, ako prestanemo analizirati kako nam je trening protekao, ako ne promišljamo kakve smo rezultate ostvarili kroz svoj trening, motivacija nam definitivno pada. Ako vam se ovo dešava, upitajte se: koji je cilj vašeg današnjeg treninga? Da li ste ga ostvarili? Koji je cilj vašeg sutrašnjeg treninga? Da li je ovaj današnji trening kompatibilan sa ovim sutrašnjim?
Osluškivanje podrazumijeva proučavanje i prilagodbu
Većina sportaša poistovjećuje fizičku izmorenost sa efikasnošću….u smislu, ako sam se fizički jako umorio, mora da je trening bio jako produktivan. Međutim, ako malo bolje razmislimo => ako smo na treningu izmorili tijelo, a potom nismo analizirali njegov efekt niti donijeli ikakve zaključke o kvaliteti takvog treninga, nećemo niti adekvatno moći zaključiti koliko je bio uspješan. Mišići će boljeti i proći će kroz svoju fiziološku adaptaciju (taj dio je jasan), ali ako redovito zaobilazimo razmišljati o tome što se s njima dešavalo i kako su pristupali izazovima tijekom tog specifičnog treninga, teško da ćemo dobiti ono što tražimo. Iako analiza često podrazumijeva i samokritičnost, upravo takvi postupci biti će mjerilo za buduće razdoblje. Još jednom je potrebno naglasiti => nismo svi isti pa tako ni tajna uspjeha ne može ležati u prepisivanju.
Ako nam je trening plan monoton i pati zbog (ne)kreativnosti, ne preostaje nam ništa drugo nego da se zapitamo: što to zapravo radimo? Trener može biti kreator trening plana, ali sportaš je u konačnici osoba koja može usmjeravati svojim reakcijama. Važni i naporni treninzi morali bi rezultirati mnoštvom dodatnih ideja, a koje će se usredotočiti na slab(ij)e točke i poboljšanje vlastitih performansi. Naizgled zvuči jednostavno…..ponekad zaista i jeste, ali ako ne razmišljamo o ovim stvarima, teško da ćemo imati produktivan pristup.
Da li nam rutina u tome smeta
Rutina je nešto drugo i sjajna je stvar, osobito u životu sportaša. Ovaj tekst nije kontradiktoran jednom od prethodno već napisanih. O rutini pročitajte nešto više here.
Zaključno
Naš je mozak je veoma kompleksan organ i troši mnogo energije na dnevnoj razini. On je ključ uspjeha u pristupu svakoj profesiji ili pak hobiju. Ako ne razmišljamo što radimo na treningu, ako ne analiziramo reakciju mišića na izazove treninga kroz tjedan, ako ne povezujemo okolnosti koje nas okružuju (posao, obitelj, spavanje, prehrana, stres) sa potencijalnim ne/uspjehom na sportskim borilištima, napredak će relativno brzo dosegnuti svoj vrhunac. Međutim, taj tzv. vrhunac vrlo brzo će nadmašiti mnogi koji svojim ciljevima pristupaju konstruktivno, inovativno, dinamično, konceptualno, turbulentno, ali i delikatno.
Sretno vam treniranje!!!
