Neovisno o sportu kojim se bavimo, ponekad se zapitamo da li su naši treninzi produktivni ukoliko postanu jednoobrazni. Kratki odgovor je zaista jednostavan: treninzi su itekako produktivni.
Takva nedoumica može uslijediti jednostavno iz rutina koje stvaramo. Navodno, ako nam na treningu postaje ‘monotono’ jer odrađujemo standardne dionice u relativno sličnom tempu, to znači da ne napredujemo. Međutim, stvar je najčešće dijametralno suprotna.
Ukoliko često odradimo svojih 45-60-75-90 minuta treninga bez problema, to ipak znači da smo dostigli neki novi stupanj utreniranosti. Taj se stupanj može dodatno začiniti i modificirati novim izazovima, ali ne sa ciljem da se rutina kompletno ugasi. Imajmo ipak na umu da rutine često stvaramo u skladu s okolnostima koje čine našu svakodnevicu i nije na odmet prihvatiti ih kao takve.
Također, ovakvi treninzi nam često pomažu oporavku jer mogu prethoditi ili uslijediti nakon specifičnih treninga usmjerenih na podizanje forme. Ako razmišljamo na ovaj način, zaključak je skroz drukčiji: rutina nas itekako jača, a nikako obeshrabruje.
Uzmimo za primjer neke od slučaja ispod, a gdje se za potamnjena polja ponekada s vremenom može steći takav dojam.
Ako trčimo te radimo intenzitet srijedom, a vikendom konkretne dužine, treninzi koji prethode mogu se shvatiti kao rutinsko odrađivanje. Međutim, oni nisu usmjereni samo prema održavanju aerobne baze, već u ovom slučaju i kao priprema za nadolazeći napor u srijedu i subotu. Četvrtak će nam zasigurno pomoći da se aktivno oporavimo i napunimo energijom. Za nekoga je to možda samo 30 – 45 – 60 minuta, ali je sasvim dovoljno za opskrbu i prokrvljenost oštećenih mišićnih skupina. U takvom ‘rutiniranom’ treningu možemo se usredotočiti više na tehniku trčanja => adekvatno držanje i motorika, kadenca, supinacija / pronacija, prikladan korak.
Umjesto trčanja, katkad nije na odmet uzeti i neki drugi oblik aerobnog treninga (eliptični trenažer, bicikl, plivanje, hodanje, brzo hodanje, timski sportovi).
Možda čudno za nebicikliste, ali trenažer je iznimno bitna komponenta u životu aktivnog sportaša na dva kotača, neovisno o periodu u godini. Sukladno tome, nije čudno da ga neki biciklisti koriste na dnevnoj razini – npr. u večernjim satima 25-30-45-60 minuta. Ova metoda ima zaista multiplikativni faktor jer pomaže čišćenju nakupljenih toksina od napornih treninga, ali i adekvatno priprema noge za dan poslije.
Netko se možda zapita pa zašto se ne zavrti taj bicikl po ljeti vani po ravnoj cesti? Pitanje je zaista logično, ali ako živimo npr. u gradovima ili mjestima koji su doslovno cijeli nakošeni (poput grada Rijeke i okolice), onda se takva rutina ne bi pretvorila u punjenje energijom, već skroz suprotno. Dodajmo još malo vjetra i imamo kompletni kontra – efekt od onoga kojega želimo postići.
Sportovima kao što su triatlon (plivanje + biciklizam + trčanje), duatlon (trčanje + biciklizam), aquatlon (plivanje + trčanje) tj. multidisciplinarnim sportovima, zaista ne fali kreativnosti i vrlo rijetko se u treningu stvori koncept ‘dosadne rutine’. Rutinski trening se zaista shvaća kao priprema za nadolazeći napor i kao aktivnost koja puni sportaša i mentalno i fizički. Ipak, i ovdje se može naići na takav dojam te nije na odmet povremeno promijeniti itinerar ili se pak uhvatiti laganog planinarenja sa štapovima.
Ipak, u multidisciplinarnim sportovima rijetko postižemo (dostižemo) identične rezultate u svim disciplinama. Vrlo je rijedak slučaj da je triatlonac jednako dobar u baš sve tri discipline te da ne mora poraditi na nekoj od njih. Kao i u svakom sportu, dizajnirani trening program usredotočiti će se na slabosti pojedinca te bi potencijalni ‘rutinski treninzi’ zadovoljavali koncept oporavka i pripreme tijela za nadolazeći napor.
Treba li reagirati?
Ako nam je nešto monotono i postaje manje motivirajuće, naravno da trebamo reagirati i modificirati ‘rutinu’ kao takvu. Naše trčanje po ravnoj cesti možemo zamijeniti ravnim ili blago valovitim trail stazama. Možemo promijeniti podlogu (tartan, trail, cesta), promijeniti lokaciju, skrenuti na slijedećem zavoju ulijevo, a ne udesno. Možemo pozvati trening partnera da nam se pridruži; začuđujuće je kako trening drukčije prolazi uz društvo samo zato jer je pojam o vremenu manje izražen.
Fokusirati se na krajnji cilj
Naš krajnji cilj je zapravo najbitnija stvar. Ukoliko procijenimo da nam takvi treninzi ipak doprinose neposrednom rezultatu, možda i ne moramo uopće reagirati, već jednostavno uzeti to kao normalnu stvar. Stvar je u nama sâmima. Međutim, ako malo bolje razmislimo, svaki trening ima svoj zadatak i njegova primarna namjena je doprinos kvaliteti razine utreniranosti On može biti monoton i ‘rutinski’ odrađivan, ali imajmo na umu da postaje dio krajnjeg rezultata kojega postižemo u nekom budućem vremenu.
Zanimljiva je činjenica da nakon određene pauze upravo te iste staze i prethodni rutinski treninzi postaju dobar pokazatelj koliko moramo raditi na dostizanju prethodne razine. Bez obzira na duljinu pauze, mišićna memorija će pomoći olakšati proces povratka. Takvi nam treninzi doprinose ne samo kvaliteti aktivnog trenažnog procesa, već i omogućavaju prilagodbu nekim novim naporima u budućnosti.
Imati rutinu je sjajno…kako u svijetu sporta, tako i u stvarima koje nas okružuju.
