Dijabetes (lat. Diabetes Mellitus) je hormonalni poremećaj gdje gušterača umanjeno ili u potpunosti prestaje proizvoditi inzulin. Inzulin nam je potreban za pohranjivanje energije u tijelu; dakle, bez tog hormona ne možemo funkcionirati. Ako gušterača ne luči inzulin ili ga pak ne proizvodi dovoljno za potrebe organizma, potrebno ga je nadomjestiti eksternim putem (subkutano tj. pod kožu – injekcija ili pak inzulinska pumpa).
Iako se ovo sa injekcijama tj. inzulinskom pumpom čini strašno, to je zapravo stvar koja dijabetičaru stvara najmanji problem. Nije ugodno davati injekcije, međutim danas, u doba inzulinske pumpe, pacijent ima pravo na odabir načina tretmana, a ovisno o njegovim dnevnim navikama i načinu života. Ono što predstavlja probleme pacijentima jest svakodnevna borba sa regulacijom glukoze u krvi jer apsolutno svaki potez utječe na njeno kretanje (jelo, san, ostali hormoni, posao, stres, imunitet, vrijeme, fizička aktivnost).
Tipovi Dijabetesa
Postoji nekoliko tipova Dijabetesa, od kojih su načelno prva tri (Tip 1, Tip 2 i Gestacijski) osnovna po pitanju raspodjele:
- Tip 1 – poznat još pod nazivom ‘juvenilni’ ili pak ‘mladelački’. Nastaje najčešće u ranijoj fazi života gdje gušterača prestaje proizvoditi inzulin. Ono što se dešava jest da imunološki sustav osobe doslovno ošteti područja gušterače (njene beta – ćelije) koja proizvode inzulin, a uzrok je najčešće genetske prirode.
- Tip 2 – poznat još pod nazivom ‘starački’. Nastaje najčešće u kasnijoj životnoj fazi. U ovom slučaju tijelo ne procesuira inzulin adekvatno te gušterača s vremenom ne uspijeva proizvoditi dovoljne količine. Uz genetsku predispoziciju, ovoj vrsti se pripisuje manje zdravi ili pak nezdravi način života koji nakon izvjesnog razdoblja rezultira takvim raspletom.
- Gestacijski – nastaje tijekom trudnoće. Naime, neki od hormona koje luči posteljica (placenta) mogu poremetiti utjecaj inzulina. Obzirom na okolnosti, ukoliko gušterača ne uspijeva lučiti dovoljno inzulina da tome doskoči, glukoza u krvi raste.
Ostale (manje poznate) forme Dijabetesa:
LADA (Latentni Autoimuni Dijabetes) – poznat još pod nazivom ‘Dijabetes 1.5’ obzirom da ima karakteristike Tipa 1 i Tipa 2. S jedne strane, nastaje u odrasloj dobi (u nazivu posljednje slovo A znači ‘Adults’ tj. Odrasli); s druge pak strane, beta – ćelije u gušterači lagano, ali sigurno, prestaju sa proizvodnjom inzulina. Česti su primjeri gdje je Tip 2 dijagnosticiran kod ovog tipa, osobito kod osoba sa normalnom tjelesnom težinom te zdravim prehrambenim navikama i aktivnim načinom života.
Monogeni Dijabetes – poznat pod kraticom MODY, a uzrokovan je mutacijom jednog gena
Wolframov Sindrom (Volframov Sindrom) – također je poznat pod kraticom DIDMOAD. Wolframov Sindrom je neuobičajen genetski poremećaj, a razvija se u djetinjstvu (1-6-8) godina u kombinaciji s atrofijom optičkih živaca. Sukcesivno dolazi do Diabetes Insipidiusa (okvirno 70%), sensorineuralnog gubitka sluha (65%), problemima s mokraćnim sustavom (60-90%) te neurološkim poteškoćama (iznad 60%).
Dijabetes povezan sa Cističnom Fibrozom (CFRD) – rezultat postupnog narušavanja funkcija gušterače kod pacijenata sa cističnom fibrozom.
Dijabetes povezan sa Kroničnim Pankreatitisom – Kronični Pankreatitis uzrokuje štetu tj. zatajenje funkcija gušterače.
Dijabetes u kombinaciji sa ostalim autoimunim bolestima – ukoliko imamo Dijabetes Tip 1 (uzrokovan autoimunim putem), veće su šanse da dobijemo i neku drugu autoimunu bolest. Logično je…. Naime, iz nekog razloga imunološki sustav je doživio određeni dio tijela (gušteraču) kao strani te se od njega odlučio ‘obraniti’ na način da ga ugasi. Stoga, nije ni čudno da postoji veća opasnost i za dodatne anomalije. Iako su pravi uzroci još uvijek neshvatljivi i nerazjašnjeni, u ovoj kombinaciji autoimunih poremećaja genetika igra veliku, ako ne i ključnu, ulogu.
Inzulin i naša percepcija
Obzirom na današnji način života i preveliku pretilost populacije, inzulin se često doživljava kao negativan hormon. Međutim, to nije tako. Inzulin ima svoju zadaću i kao u svakoj životnoj situaciji, na sâmoj osobi je da li će njegovo lučenje isprovocirati u većem ili manjem obimu. Inzulin pohranjuje energiju i ako unosimo previše materijala za pohranjivanje, naše tijelo će biti prekrcano – čista logika.
Bez obzira na svu teoriju i praksu u tretmanu, kod Dijabetesa nema dobitne kombinacije tj. jedinstvene formule za stalni uspjeh. Nešto što smo napravili danas, pod sličnim ili istim okolnostima, sutra će sasvim sigurno drukčije utjecati na razine glukoze u krvi; to je nešto što dijabetičar mora živjeti te je nužno da poznaje vlastito tijelo, da poznaje kako funkcionira metabolizam, te da poznaje efekt i kombinacije efekta namirnica koje unosi. Tako Dijabetes mnogo bolje ukomponira u vlastiti život, a ne podređuje život tom (medicinskom) hendikepu.
Dijabetes i Sport
Inzulinom se, dakle, regulira razina glukoze u krvi tj. u krvnoj plazmi. Dijabetes i sport idu ruku pod ruku jer se fizičkom aktivnošću glukoza smanjuje te je potrebno davati manje inzulina eksternim putem. Stoga je preporučljivo da od najranijih dana pacijent bude vezan uz sport i na taj način doskoči svakodnevnoj regulaciji. Bavljenje sportom potencira i zdravije prehrambene navike te jača psihofizičko stanje. Nije bitno kojim se sportom bavimo. Ono što je poželjno jest da ga osoba voli i redovito prakticira te da što bolje ukomponira utjecaj tog fizičkog napora sa Dijabetesom u svojem tijelu.
Današnja tehnologija uvelike pomaže regulaciji. Uvođenje senzora za kontinuirano mjerenje razine glukoze u krvi uvelike doprinosi kvalitetnijem načinu života. Dijabetičar tako može imati uvid u trendove tj. smjerove kretanja glukoze, što je bila jedna od najvećih zagonetki za regulaciju. Naime, sa aparatom za mjerenje glukoze u krvi može se vidjeti trenutno stanje, a trendovi kretanja bili su pretpostavka. Bravo za današnju tehnologiju, ali ide se i određenim koracima još dalje, što nestrpljivo čekamo.
Zapreke nema u kombinaciji Dijabetesa i sporta. Budimo oprezni i educirani, ali nemojmo ograničavati djecu i ljude sa tom dijagnozom. Nemojmo ih niti dizati na višu razinu. Ako želimo pomoći ili pak biti informirani, educirajmo se i poslušajmo neka tuđa iskustva.
Neki od Izvora:
Barett et al. Wolfram (DIDMOAD) syndrome. J Med Genet 34: 838-841, 1997.
Carroll et al. Monogenic Diabetes: A Diagnostic Alghorithm for Clinicians. Genes (Basel) 4(4): 522-535, 2013.
Cernea et al. β-Cell Protection and Therapy for Latent Autoimmune Diabetes in Adults. Diabetes Care 32 (Suppl 2): S246-S252, 2009.
Kayani et al. Cistic Fibrosis-Related Diabetes. Front Endocrinol (Lausanne) 9: 20, 2018.
Kawasaki E. Type 1 Diabetes and Autoimmunity. Clin Pediatr Endocrinol 23(4): 99-105, 2014.
Laugesen et al. Latent autoimmune diabetes of the adult: current knowledge and uncertainty. Diabet
Med 32(7): 843-852, 2015.
Majumder et al. Chronic Pancreatitis. Lancet 387: 1957-1966, 2016.
Misra et al. Genetics of Monogenic Diabetes: Present Clinical Challenges. Curr Diab Rep 18(12): 141, 2018.
Moran et al. Epidemiology, Pathophysiology, and Prognostic Implications of Cystic Fibrosis-Related Diabetes Care 33(12): 2677-2683, 2010.
Naderian et al. A Case of Wolfram Syndrome. J Ophtalmic Vis Res 5(1): 53-56, 2010.
Pham et al. Chronic pancreatitis: review and update of etiology, risk factors, and management. F1000Res 7: F1000, 2018.
Prentice et al. Diagnosing cystic fibrosis-related diabetes: current methods and challenges. Expert Rev Respir Med 10(7): 799-811, 2016.
Roizen et al. Progress in Understanding Type 1 Diabetes Through Its Genetic Overlap with Other Autoimmune Diseases. Curr Diab Rep 15(11): 102, 2015.
Sobhani et al. Clinical and genetic analysis of two Wolfram syndrome falimies with high occurrence of wolfram syndrome and diabetes type II: a case report. BMC Med Genet 21: 13, 2020.
Tješić-Drinković D. et al. Osobitosti cistične fibroze odrasle dobi. Paediatr Croat 59: 74-80, 2015.
Urano F. Wolfram Syndrome: Diagnosis, Management, and Treatment. Curr Diab Rep 16: 6, 2016.
